Plaški u periodu trajnog mira

• organi vlasti
• kolonizacija, prinudni otkup, kolektivizacija, zadruge
• izgradnja
• prosvjeta, kultura, sport i zabava

Mjesni narodni odbor Plaški (1945-1952) je prvi posljeratni organ vlasti nastao iz narodnoosloboilačkog odbora formiranog još tokom Drugog svjetskog rata.

U poljoprivredi je slijedila agrarna reforma i kolonizacija. Umjesto razvoja proizvodnje, forsiran je prinudni otkup i kolektivizacija, stvaranjem seljačkih zadruga.
Vlakom bez voznog reda preseljeno je oko 5000 ljudi u Krnjaju (sadašnje Kljajićevo) uglavnom iz Vojnića, Vrginmosta, Slunja i Plaškog. Iz Plaškog i okoline otišlo je desetak porodica, većinom iz Kunića. Neke porodice su se ubrzo vratile.
Plaščanskog seljaka je osim porušenih i spaljenih kuća, zapuštenih njiva i ubijenih članova porodice, dodatno pogodio obavezni otkup. Nerealan pristup mjesnih narodnih odbora utvrđivanju kvota za otkup premašivao je njegove mogućnosti, a država je na to odgovarala prijetnjama i zastrašivanjem.

Na osnovnu zakona o zadrugama koje Narodna skupština FNRJ donosi 1946. godine i u Plaškom je djelovala zemljoradnička zadruga koja broji 70ak članova. Prvi upravnik zadruge bio je Mićo Pavlica, naslijedio ga je Mića Pešut, a u narodu poznat bio je upravnik Đuro Pešut-Okaš.

Narodni odbor općine Plaški osnovan je 1952. godine poslije ukidanja mjesnih narodnih odbora. NOO Plaški (1952 - 1962) obuhvaćao je naselja: Janja Gora, Jezero, Kunić, Lapat, Latin, Medarica, Međeđak, Plaščanski Pothum, Plaški i Šupice. Od 1955. godine povećao je teritorijalnu nadležnost na mjesta: Blata, Lička Jesenica, Plaščanski Begovac i Saborsko.

Odmah po završetku Drugog svjetskog rata "projekt Plaški" bio je dio plana sveobuhvatne obnove i unapređivanja u ratu uništenih sela, a u Plaškom je planirana gradnja novih stambenih objekata, kao i objekata društvenog standarda. Ovi posljeratni projekti imali su za cilj da se u ratom uništena sela Korduna, Banije i Like vrati život. Ubrzo je plan oživljavanja srpskih krajeva poput Korduna i Like zaustavljen smjenama u političkom vrhu Hrvatske. Početkom 50-ih započinje "obnova i intenzivna stambena izgradnja Like" u okviru koje se u Plaškom gradi jedna Ostrogovićeva Lička kuća. Tih godina Plaški pobjeđuje na konkursu za najpogodnije mjesto kotara Ogulin za izgradnju jedne od tada popularnih "političkih" tvornica.

Već 1953. godine komisija Saveznog zavoda predlaže izgradnju nove tvornice sulfatne celuloze i kraft papira u SRH. Istraživanjem mjesta za užu lokaciju gradnje tvornice obrađeni su lokaliteti: Srpske Moravice, Gomirje, Jelačko kod Ogulina, Oštarije—Otok i Plaški i odabrana je lokacija u Plaškom. Narodni Odbor kotara Ogulin donio je odluku o osnivanju tvornice u izgradnji 1959. godine. Gradnja tvornice trajala je do kraja 1964. godine.

Početkom 50ih na mjestu plaščanske krajiške Kule (1664), arhitekta Kazimir Ostrogović projektira višestambenu kuću za potrebe vojne pošte.
Vidi: Ostrogovićeve Ličke kuće

Posljeratna izgradnja Plaškog ne bilježi značajnije projekte sve do izgradnje tvornice 60ih godina.

Glavna plaščanska ulica nakon raščišćavanja ruševina uzrokovanih ratnim bombardiranjem, uglavnom je sačuvala izgled iz doba predratne varošice.

Na centralnom trgu stoji u ratu oštećena pravoslavna crkva i vladičanski dvor koji će 50ih godina biti srušen, a gotovo cjelokupno crkveno zemljište podijeljeno parcelizacijom. Na crkvenom zemljištu kasnije će biti izgrađena nova osnovna škola.

Odmah poslije rata na maloj cesti koja od željezničke stanice vodi do crkve gradi se zgrada šumarske škole, kasnije prenamijenjena u kasarnu. Niže škole, bliže željezničke stanici bila je Srdićeva kuća i ruševina. Na suprotnoj strani ceste kod potoka bila je kuća Vase Bunčića. Drugih kuća uz cestu od stanice do crkve u to vrijeme nije bilo.

Na prostoru iza željezničke stanice u kući Steve Kovačevića bila je stara pošta. Za potrebe šumarske škole pored pošte bila je sagrađena drvena baraka-menza za nastavnike i osoblje škole, a kasnije je tu bila poznata gostiona Mravinjak. Do Mravinjaka je od ranije stajala austrougarska građevina - kuća nadzornika vodovoda, a pored nje je bila kuća Mane Pešuta. Dalje se nižu kuće porodice Korzalko, pa Mike-Zečice Kosanović i na raskrižju kuća Ilije Šupice.

Kod rampe je bila kuća porodice Rapaić, a sa druge strane kolosjeka stan nadzornika pruge. Od rampe je vodio put prema Pošmugama i Vukelićima i tu nije bilo drugih kuća, osim one Jeke Vezdinke kod same rampe i kuće Svete Starodubca.

Uz veliku cestu koja vodi od rampe prema centru Plaškog desno je bila Čičinkina kuća, gore više nje kod izvora potoka Ušivac bila je milicijska stanica. Na drugoj strani ceste uz Klipin potok bila je Ajmarova kuća i baptistička crkva u kući Vase Klipe. Ispod njih blizu kuće Spase Vezde bila je poslije rata podignuta drvena baraka domaćinske škole. Uz veliku cestu od rampe prema centru Plaškog porodične kuće krajem 50ih grade penzionirani oficiri.

U posljeratnim godinama pojačan je kulturno prosvjetni rad u narodu, a naročita pažnja posvećuje se održavanju predavanja, osnivanju čitaonica i davanju priredaba.

Na priredbama koje su se 50ih godina organizirale u Domu kulture svira tamburaški orkestar Milančeka Puhara, a izvođači su Gojko Kraguljac, Mićo Savin, Nešo popov (Varda), Mito Tešo, Bođo Pište, Boško Korzalko. Poslije priredbe je ples. Na proslavama i narodnim veseljima igralo se kolo u cimiteru pred crkvom, na Verskom brdu, Suvoji, Kuniću, Ličkoj Jesenici.

Preko škola i nastavnika provodi se plan podizanja higijenske svijesti i uklanjanju štetnih nehigijenskih navika.

U Plaškom se otvara Domaćinska škola. Bila je to dugačka baraka blizu kuće Spase Vezde, uz Veliku cestu od rampe prema centru. U školi su radile dvije učiteljice koje su podučavale ručne radove, kako se zdravo hraniti i ponešto o bontonu.

Odmah po završetku rata omladina ubrzano završava program četvorogodišnje škole u jednoj godini, a dvije godine poslije rata započinje sedmogodišnje školovanje. U Plaškom je osnovana i večernja škola za obrazovanje odraslih.

Nastava se održava u staroj zgradi Učione, a prvi direktor škole bio je Duško Kovačević-Keso koga je 1953. godine naslijedio Milan (Milanček) Puhar.

U učiteljsku školu u Karovac odlazi prva generacija budućih plaščanskih učitelja: Nada Zlatar, Mira Savina, Tihomir Skadarka, Milica, Maca.

Šumarska škola

Srednju šumarsku školu u Plaškom otvorilo je Ministarstvo šumarstva NRH, odnosno Ministar Stanko Opačić Ćanica, organizator ustanka na Kordunu, koji je ovakvim posljeratnim projektima nastojao da se u ratom uništena sela Korduna, Banije i Like vrati život.
Planiranom izgradnjom školskog prostora predviđeno je da Šumarska škola u Plaškom ima dužu perspektivu. Prva zamisao da se za potrebe škole adaptira u ratu oštećena zgrada vladičanskog dvora pored pravoslavne crkve nije realizirana, već je odlučeno da se zgrada smjesti na slobodnom prostoru zapadno od željezničke stanice, uz cestu koja od crkve u centru vodi prema željezničkoj stanici.

Nastava počinje odmah po donošenju odluke, 1.10. 1948. godine, ali izgradnja školskog prostora kasni zbog manjka kvalificiranih radnika i građevinskog materijala.
Prve školske godine Milan Puhar, direktor Šumarske škole suočava se s mnogim problemima, prije svega smještajem i prehranom učenika. Uz dragocjenu pomoć direktora osnovne škole Dušana Kovačevića privremeni smještaj učenika prve godine organiziran je u sklopu prostorija osmogodišnje škole u Plaškom i to muški internat u najvećoj učionici stare škole-Učioni, a ženski u Plovaniji. Prazan stan podvornika u školskoj zgradi koristi se kao kuhinja i trpezarija šumarske škole, a za nastavnike je otvorena menza u drvenoj baraci na željezničkoj stanici. U Plaškom u to vrijeme nije bilo pekare niti drugih potrebnih trgovina, a hrana se nabavljala na "točkice". Strujom se škola opskrbljivala iz lokalne hidrocentrale nedovoljne snage za minimalnu rasvjetu.
Druge školske godine, u jesen 1949. godine izgrađen je i useljen internat, ali osim povećanog prostora nisu se stvorili mnogo bolji uvjeti za učenje i ostale aktivnosti.
Treće godine je izgrađena školska zgrada i kompletirani radni i životni prostor. Pod istim krovom škola je konačno dobila svoju pekaru, uzgajali su svinje za klanje i malo poboljašli učeničku ishranu. Istovremeno s izvođenjem nastave učenici sve vrijeme rade na gradilištu nove škole, pripremi terena za dendrološki vrt, pošumljavanju, raščišćavanju.

Srednja šumarska škola u Plaškom na žalost ostaje na nivou neostvarene želje zbog rapidnog smanjivanja materijalnih i financijskih sredstava za ostvarivanje programa. Projekat »Plaški«, čvrsta, zdrava i utemeljena zamisao okončan je 1951. godine, nakon što su s političke scene otišli njegovi protagonisti koji su se s nekim »veličinama« sukobili na planu sveobuhvatne obnove i unapređivanja, prije svega, u ratu uništenih sela i čitavih krajeva poput Korduna i Like. Trojica ministara u Vladi u Zagrebu, Srbi Rade Žigić, Duško Brkić i Stanko Opačić Ćanica proglašeni su informbirovcima, velikosrbima, i razbijačima bratstva i jedinstva i 1950. godine otpremljeni na Goli otok.
Šumarska škola je nakon trogodišnjeg rada premještena 1951. godine iz Plaškog u Karlovac, a u zgradu bivše škole dolazi 20 vojnika zaduženih za brigu o skladištu vojnog materijala i lijekova. Zgrada se otada u narodu zove Kasarna.

Usprkos kratkom periodu svog postojanja Škola je imala značajan uticaj na razvoj i preobražaj mjesta i okolice kulturnim, sportskim, stručnim i drugim sadržajima. Značajan je doprinos učenika u raščišćavanju ruševina i izgradnji infrastrukture, kao i u pošumljavanju goleti.
Prisutnost Šumarske škole u Plaškom osjetila se i u društvenom pogledu u samom mjestu. Do svoga preseljenja u Karlovac škola predstavlja izvorište kultumo-prosvjetne aktivnosti u mjestu. Pod njezinim utjecajem osnovan je KUD »Branko Latas« sa svojim tamburaško-horskim i literarnim sekcijama, čiji se rad i uspješno djelovanje nastavljaju dugi niz godina poslije zatvaranja škole.
U okviru sporta osnovan je fudbalski klub, a učenici su se bavili i drugim sportovima, naročito atletikom. U bacanju kugle nenadmašan je bio Milovan Jovetić, učenik Šumarske škole. Učenici škole uredili su nogometno igralište na prostoru gdje je mnogo kasnije izgrađena Tvornica SCIP »Simo Dimić«. Iskolčavanje i nivelacija novog igrališta urađena je u okviru praktične nastave geodezije.
Generacija plaščanskih maturanata razvila se u vrsne privredne i šumarske stručnjake, kasnije prisutne i zapažene u javnom životu.

Treba naglasiti i ulogu nastavnika Srednje šumarske škole u Plaškom, koji su radili u teškim uvjetima, bez dovoljno hrane, obuće i odjeće, udžbenika i nastavnih sredstava, a čijom zaslugom je Šumarska škola i stekla javni ugled i renome vrijedan pažnje.
_{(Izvor: Šumarska škola u Plaškom, Urednik Dr Dane Pavlica, Izdavač:Poslovna zajednica exportdrvo, Tisak: TIP »A. G. M atoš«, Samobor,Zagreb 1991.)}

Kulturno sportski život Plaškog poslije 2. svjetskog rata

Za kulturni život Plaškog poslije rata najzaslužiji su nastavnici osnovne škole. Kulturno umjetničke sekcije vodili su Jovanka Čiča i Bogdan Šušnjar, tamburaški orkestar Milan Puhar i Ignjatije Ogrizović. Na polju kulture veoma je zaslužan i Stanko Stanić, profesor muzike, koji je vodio školski pjevački zbor u 4 glasa. Školski zbor je izvodio čak i komičnu operu u tri čina Jakova Gotovca "Ero s onoga svijeta", kojom je osvojio drugu nagradu na takmičenju amaterskih kazališta u Hvaru. Stanko Stanić nije bio rodom iz Plaškog i kasnije se preselio u Split.

Još 1925. godine u Plaškom je osnovan fudbalski klub “Hum”. Ime kluba se 1945. godine mijenja u “Borac”, pa ponovo u “Hum”, zatim u “Branko Latas” i na kraju je dobio ime “Partizan”. U prvoj postavi igraju domaći igrači Marinko Jovetić, Braco Pošmuga, Mićo Šupca, Ljuban Orlić, Ljuban Latas, Dušan Egić. Igralo se u Jarugi blizu pružnog prelaza prema Zebiću. Jaruga se još zvala Anjsit. Naziv je ostao iz doba kada je na tom mjestu postojao remont velikih željezničkih vagona početkom 20. vijeka. NK “Partizan” bio je trostruki prvak Karlovačkog podsaveza. Tradicionalno su se organizovali turniri u malom fudbalu, uglavnom preko ljeta. Jedan od najzaslužnijih ljudi za organizaciju sportskih manifestacija bio je Dane Momčilović – Milašin.
Pri društvu za tjelesno vaspitanje 1955. godine osnovana je sekcija za mušku i žensku gimnastiku. Ženska ekipa je iste godine bila prvak Karlovačkog regiona u višeboju, a muška prvak Republike. Prvak države u višeboju bio je Dane Momčilović.

1954. godine Titin plavi vlak se zaustavio u Plaškom, a Josip Broz Tito se obratio narodu okupljenom između željezničke stanice i stare pošte. U to vrijeme bilo je politički napeto stanje oko Trsta, pa je narod na dočeku Tite uzvikivao parole "Nedaj Tito Trsta!".

Pošta

Poslije Drugog svjetskog rata pošta se nalazila u kući Steve Kovačevića na željezničkoj stanici. Sve poštanske poslove u to vrijeme obavlja Gajo Grba i Radonja Momčilović. U pošti je još radio i Joso zvani Žicar. On je bio odgovoran za telefoniju, telegrafiju, poslove sa žicama, pa mu otuda i nadimak.
Izgradnjom nove poštanske zgrade u centru Plaškog poslovi se proširuju, pa pošta obavlja usluge platnog, telefonskog i telegrafskog prometa.
Upravnica pošte dugo godina bila je Marija Kurteš.

Željeznička stanica, kovačija i pilana

Šef stanice 50ih godina bio je Rade Karner.
U Plaškom su stajali svi vlakovi na pruzi Zagreb-Split jer su se tadašnje parne lokomotive ovdje dopunjavale ugljenom i vodom, a to je bio posao foramera Miška Mikulice i Milana Skorupana.
Između stanice i ložione bila je kovačija i u njoj kovač Pero Kukić iz Kunića.
Od stanice prema Dretulji bila je pilana u kojoj su veliki gateri pilili građu koja se do pilane dovozila Verskom pružicom - uskotračnom prugom.

Period nakon ukidanja Općine Plaški (1962-1990)

Zakonom o područjima općina i kotara u NRH od 1962. godine općina Plaški pripojena je općini Ogulin.
°U ovom periodu podizanju životnog standarda važnu ulogu imalo je trgovinsko ugostiteljsko poduzeće Lika promet.
°Asfalt dolazi u Plaški početkom 60-tih izgradnjom tvornice. Prva dionica asfaltira se od Crnje do tvornice, a poslije prema Plavča Dragi i Latinu.

Tvornica - TSCIP “SIMO DIMIĆ”

U Plaškom je 1965. godine proradila tvornica sulfatne celuloze i preradu u omotni papir i karton za valovitu ljepenku.

Stari Plaščani pamte da su prvi projektanti i budući izvođači radova već 1958.g. počeli obilaziti moguće lokacije na tadašnjim barama. Slijedi sanacija terena i izgradnja prve zgrade - Upravne.
Već 1960. godine izgrađeno je nekoliko stambenih zgrada i veliki dio tvorničkih hala.

Direktor tvornice je bio Rade Tomić, komercijalni direktor Miloš Šumonja.
Miloš odlazi u Banja Luku i organizira obrazovanje prvih papirničara. Nakon odlaska Rade Tomića u penziju za direktora Tvornice izabran je Miloš Šumonja, a šef računovodstva je Simo Dimić, koji kasnije postaje direktor tvornice. Nakon njegove smrti tvornica je dobila po njemu ime.
Početni broj zaposlenih tvorničkih radnika iznosio je 599, a najveći broj zaposlenih po sistematizaciji radnih mjesta bio je oko hiljadu. Stvarno zaposlenih je bilo najviše oko 900 radnika.
22. jula 1991. godine TSCIP “Simo Dimić” u Plaškom prestaje s radom.

Zdravstvo

Odmah poslije Drugog svjetskog rata u Plaškom je radio dr Ivan Sladkov - Doktor Rus, koji je tokom rata radio u pokretnim partizanskim ambulantama.

Za upravnika Zdravstvene stanice Plaški postavljen je 1960. godine dr Bogdan Zlatar, koji odmah pristupa novoj organizaciji zdravstvene službe.
Zaposlena su dva ili više doktora, veći broj medicinskih tehničara, dva stomatologa, stomatološki asistent i protetičari, babica. Nabavljeno je nekoliko sanitetskih vozila, a naročita pažnja se posvećuje službi za intervencije. Na svaki poziv doktor je išao u u kućnu posjetu, pregledao pacijenta i postavio dijagnozu, nakon čega je medicinski tehničar pružao usluge (infuzija, injekcije ili previjanje). U zdravstvenu stanicu su po određenom rasporedu dolazili doktori specijalisti iz Ogulina i Karlovca, a bolesnike se slalo u bolnicu samo kada je to bilo neophodno.
Dva puta nedeljno doktor je išao u sektorske ambulante u Ličku Jesenicu i Saborsko, gdje je bio stalno stancioniran medicinski tehničar, koji je pozivao ljekara u bilo koje doba dana i noći. Dežurstvo zdravstvenih radnika i vozača sanitetskih kola bilo je 24 sata.
Porođaje je obavljala babica uglavnom u kućama.
Zdravstvena stanica je imala svoju laboratoriju sa kvalifikovanim laborantom i rendgen. _{(Izvor:Bogdan M. Zlatar "Plaščanska dolina kroz vekove")}
Apotekarska služba je bila dobro organizovana.
Isto se može reći i za veterinarsku službu. Postojao je stalni veterinar i veterinarski tehničar sa vozilom. Vrijedno je ovdje spomenuti plaščanskog veterinara Novak dr Franju. Njegov doprinos razvoju stočnog fonda u Plaščanskoj dolini je svakako vrijedan pažnje.

Školstvo

U staroj zgradi škole, Učioni osnovnu školu je početkom 60ih godina prošlog vijeka pohađalo 800 do 1000 učenika, a nastava se održavala u tri smjene. Općinska skupština u Ogulinu donosi prijedlog 1965. godine da se pristupiti izgradnji nove školske zgrade u Plaškom, ali se radovi ne pokreću zbog nedovoljnih materijalnih sredstava.
Nova osnovna škola "Branko Latas" počinje sa radom tek 1973. godine.

Pisani izvori svjedoče da je matična škola imala područne škole u Saborskom, Blatima, Latinu, Kuniću, Janja Gori i Plavča Dragi.

U zgradi stare Učione otvara se srednja strukovna škola za djecu koja školovanje žele ili moraju nastaviti u Plaškom.

Banka

1976. godine Rječka banka otvara ekspozituru u Plaškom. Posao banke uspješno se razvijao tako da je za dvije godine prerasla u jednu od vodećih ekspozitura.

Zaposleni:

Bosiljka Ćalina	šef ekspoziture
Mara Vrcelj	likvidator
Nada Ninković	blagajnik
Dragica Ćalina	referent štednje
Krešimir Kovačević	referent tekućih računa

Dobrovoljno vatrogasno društvo

DVD Plaški, osnovano daleke 1895. godine nije u posljeratnoj Jugoslaviji rasformirano zahvaljujući nekolicini entuzijasta.
Rad je intenziviran 70-ih školovanjem vatrogasaca, a pomoć je pružio i Vatrogasni saveza iz Ogulina, koji je za potrebe DVD Plaški kupio motornu pumpu “rozenbauen”, vatrogasni auto “kombi”, električnu sirenu i drugu opremu. Društvo je brojilo 27 osposobljenih vatrogasca, jednog podoficira i pet vatrogasnih oficira. Aktivno je učestvovalo na općinskim i međunarodnim vatrogasnim takmičenjima.
Društvo je imalo svoju tamburašku sekciju.

Sport i zabava

Najpopularniji sport u Plaškom krajem 70ih godina bila je košarka i KK “Partizan” Plaški. Klub je uglavnom bio samofinancirajući, a djelom su sredstva obezbjeđivana radom disko kluba “Tajmaut”.
Kuglanje je bilo veoma popularno i postojalo je nekoliko kuglana u Plaškom. Kuglaši su učestvovali na općinskim takmičenjima općine Ogulin.
Ljubitelji trčanja testirali bi jednom godišnje svoju spremnost na trčanju maratona od jame Balinke do Kunića, čime se obilježavao Dan ustanka naroda Hrvatske 27. jula.
Lovačko društvo u Plaškom ima dugu tradiciju, još od osnivanja Streljačke družine Plaški 1931. godine.
Zabava i ples uvijek su bili popularni među plaščanskom omladinom svih generacija. Mijenjao se samo muzički ukus i plesnjaci od onog u mlinu na Dretulji, u domu poslije kino predstave, u gostioni u Mravinjaku do najpoznatijeg i najpopularnijeg disko kluba "Tajmaut", koji je pripadao KK "Partizan" Plaški.

Plaški: imao, pa nemao

Ratni sukob devedesetih u svakom je smislu unazadio jedan od dotad najprosperitetnijih ličkih gradića.
Plaški je imao tvornicu, ugostiteljsko trgovačko poduzeće Lika promet, poštu, banku, šumariju, ambulantu, apoteku, veterinarsku stanicu i stočnu pijacu.
Imao je dom kulture, kino, kuglanu, kupališta i izletišta na Gradinu, Vukelić vodice, do vrela Dretulje i Vrnjike.
Imao je dvije škole, obdanište i dječje igralište, nogometne i košarkaške klubove i terene.
Imao je vatrogasno, lovačko i ribolovno društvo, brigu o pošumljavanju i poribljavanju, milicijsku i željezničku stanicu na kojoj su stajali svi vlakovi na pruzi Zagreb-Split.
Imao je priredbe i kulturne događaje u domu.
Imao je zbor i narodno veselje u cimiteru, Verskom brdu, Suvoji, Ličkoj Jesenici i Kuniću na Veliku Gospojinu i Svetog Iliju.

Bilo je i teškoća, a najteže je u ovom periodu bilo očuvati živu crkvu punu naroda. U periodu od 1944. do 1990. godine crkve su bile na margini društvenih zbivanja pod uticajem politike sekularizacije, ateizacije i izmeštanja religije u sferu privatnog.
Ipak, u Plaškom su sačuvane crkve građevine: pravoslavna izgrađena 1763. godine, katolička izgrađena 1807. godine i baptistička crkva koja je iz privatne kuće Vase Klipe promijenjena u baptističku crkvu.
Baptistička vjeroispovijest je postala priznata nakon Prvog svjetskog rata u Kraljevini SHS.

Umjesto pogovora

Višegodišnje sakupljanje fotografija i zapisa o Plaškom, ni sada zaključeno, evo se predočava na ovom sajtu. Hvala svima koji su slanjem podataka, sjećanjem na događaje i ličnosti pomogli. Posebno su pomogli posjetioci foruma sajta čije nickove valja spomenuti: stari plaščanin, mt, kume, kompar, pljoska, lički vuk, milica, koala sa sjevera, ttkoi, mg, ona...Najviše slika smo dobili od Korzalko Boška i Milana R. Pešuta. Hvala svima, uz molbu za razumijevanje, sve je nemoguće spomenuti.